Filozofija roditeljstva – disciplina
Samodisciplina čini jednu vrstu emocionalne inteligencije.
Disciplinovanjem deteta, uz obavezno izražavanje ljubavi, pomažemo detetu ne samo da bude u kasnijem životu uspešnije i zadovoljnije, već i da izbegne svakodnevne unutrašnje konflikte oko izvršavanja onih aktivnosti koje se drugima koji imaju razvijene navike same po sebi podrazumevaju.
Koji ljudi nemaju problema sa samodisciplinom? To su oni koje su u detinjstvu roditelji disciplinovali i time im pomogli da razviju različite radne navike: od higijenskih navika, navika održavanja reda, pa do navika učenja. Ne samo da su time doprineli da deca razviju dovoljno snažne mentalne strukture potrebne za samodisciplinu, već i da saradnja između unutrašnjih „dečjeg ja” i „odraslog ja” bude veća.
Deci je potrebna sigurna veza sa roditeljima.
Roditelji koji nisu u stanju da tolerišu potrebu deteta ili koji kontrolišu, umesto da prihvate dete onakvo kakvo jeste su nametljivi, ili na drugi način reaguju iz svojih potreba umesto da odgovore na potrebe deteta. Sa takvim stavom, manje je sigurno da će podići dete koje je sigurno u sebe.
Bliska veza između roditelja i deteta je ta koja motiviše decu da sarađuju i da prihvate pravila roditelja. Bez te veze roditelji gube svoj uticaj čim deca počnu da komuniciraju sa svojim vršnjacima, jer, deca žele da zadovolje te neizgrađene potrebe preko svojih vršnjaka.
Deca se uče samodisciplini uz određene granice
Deca koja su odgajana bez određenih granica ne dobijaju mnogo prilika da uvežbaju samodisciplinu, tako da takva deca nisu naučena da budu pažljiva prema drugima, ili da sama upravljaju nekim neprijatnim situacijama. To je upravo zbog toga jer “dozvoljeno” roditeljstvo bez određenih granica može podići decu koja nisu disciplinovana.
Deci se možda neće svideti limit, ali oni ne ostaju zarobljeni u tom otporu, dokle god roditelj objašnjava kako se treba ophoditi u situacijama kada su ljuti. Umesto da vrište i bacaju stvari po kući, roditelj prilazi detetu sa puno ljubavi i kaže da to nije način ispoljavanja nezadovoljstva, već treba ono što oseća objasniti lepo rečima. Deca tada osećaju da ih razumete, podržavate i da ste povezani. Ta veza ih čini spremnim da žive sa određenim ograničenjima, shvataju da vi znate šta je najbolje za njih i žele da budu u krugu tih granica, jer znaju da su tada sigurni.
Ovakav odnos bezuslovnog poštovanja postaje jezgro neraskidive pozitivne veze pune samopoštovanja i stabilne unutrašnje sreće.
Deca uče ono što žive.
Ako ste pažljivi prema deci i poštujete ih, oni isto izgrađuju poštovanje i postaju pažljivi ljudi. Ako roditelji viču na decu, ona će naučiti isto tako da viču i uzvrate nam nazad istom merom. Onako kako deca žive, šta doživaljavaju dok rastu zavisi dosta od toga ko ste vi kao roditelj, i to je važnije od bilo koje filozofije roditeljstva.
Podelite vaše savete o disciplini dece sa nama u komentaru.